Prije Prvog svjetskog rata, potražnja za Wienerbergerovim proizvodima bila je podložna ogromnim fluktuacijama. Štoviše, štrajkovi u drugim sektorima utjecali su na poslovanje tvrtke. Međutim, Wienerberger je dobro vodio svoje poslovanje i koristio je rezerve izgrađene u dobrim vremenima kako bi napravio akvizicije po povoljnim cijenama i proširio svoje poslovanje u vrijeme krize.
Razdoblje velikih ulaganja počelo je 1910. godine: tvornica keramike proširena je kako bi se povećala proizvodnja pločica, a osim toga, tvornice su opremljene suvremenim strojevima za proizvodnju opeke kako bi se uvele najmodernije proizvodne metode.
Izbijanje rata 1914. godine prouzročilo je krizu u građevinskoj industriji. Brojni projekti bili su obustavljeni, a dvije trećine radnika upućeno je u vojsku te je broj radnika pao s oko 2.300 na oko 570. Kao rezultat toga, proizvodnja se gotovo zaustavila, osim privremenih operacija koje su vodile žene, djevojke i stariji.
Navedeni period po mnogočemu je bio težak. Prvenstveno zbog nastale nestašica hrane, a problematičnost u nabavi potrošnog materijala dodatno je otežavala proizvodnju. Zbog nedostatka goriva ciglana je radila s gubitkom.
Unatoč tome, Wienerberger se uspio proširiti čak i u tako teškim okolnostima, kupujući građevine od opeke i zemljišta u blizini Beča. To je bila nada za oporavak nakon rata, što je potaknulo upravu da nastavi svoj put širenja.
Nakon rata uslijedio je period inflacije i velike depresije. Inflacija je dramatično porasla, a nove mjere koje su uvedene zbog nacionalizacije prisilile su Wienerberger da proda svoju imovinu u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Jugoslaviji. Budući da su građevinske aktivnosti godinama stagnirale, tvrtka se suočila s ogromnim poteškoćama, koje su dodatno pogoršane svjetskog krizom iz 1929. godine.
Nakon toga, godine 1933., austrijsko gospodarstvo palo je na najnižu razinu ikad. Odljev kapitala, prazna državna blagajna, masovna nezaposlenost i visoki državni deficit nisu ostavili Wienerberger neozlijeđen. Tvrtka je morala izraditi plan restrukturiranja te su, prema novom planu, zemljišta i stambene zgrade prodane bankama. Tek sredinom tridesetih godina ponovno su pokrenuti proizvodni pogoni zatvoreni tijekom krize. Obnovljene su građevinske aktivnosti i Wienerberger se vratio u profitnu zonu.
Razdoblje od 1938. do 1945. obilježeno je nacističkim režimom pod čijim utjecajem su se provodile propagandne mjere režima. U početku je sve bilo popraćeno gospodarskim uzletom te su se građevinske aktivnosti odvijale bez poteškoća. Proizvodni pogodni bili su na vrhuncu, a potražnja za građevinskim materijalom teško se mogla zadovoljiti.
Stanje se naglo pogoršalo kada su zaposlenike u upravi tvrtke zamijenili pojedinci koji su bili politički prihvatljiviji nacistima. Židovi i drugi nepoželjni zaposlenici bili su otpušteni.
Početkom 1940. godine, ekonomski uspon i vrijeme vrhunske proizvodnje je završeno. Prodaja opeke naglo je pala te je većina radnika bila spremna za novi rat. Kako bi nastavila s proizvodnjom, tvrtka se okrenula zarobljenicima i židovskim zatočenicima zbog čega su, pred kraj rata, većina Wienerbergerovih tvornica bile uništene bombama.
Unatoč strašnim ratnim godinama i velikim teškoćama u prvoj polovici 20. stoljeća, među zaposlenicima Wienerbergera vladao je osjećaj zajedništva. Neki radnici su čak donijeli vlastite alate kako bi očistili ruševine koje su ostale nakon završetka rata. Tvrtka je učinila sve što je mogla kako bi zaštitila svoje radnike u tim teškim vremenima pa je tako lokalnim poljoprivrednicima nudila crjepove u zamjenu za hranu za svoje zaposlenike.
Počela je obnova pogona te je proizvodnja opeke nastavljena krajem 1945. godine, a dvije godine kasnije pokrenuta je i tvornica keramike. S obzirom na potrebe koje su bile, Wienerbergeru su trebala ogromna ulaganja da bi se postrojenja modernizirala i da bi mogla zadovoljiti rastuću potražnju za građevinskim materijalom.
U to vrijeme proizvodnja opeke i dalje je bila sezonsko poslovanje i snažno je ovisila o vremenskim uvjetima pri čemu su duga hladna i vlažna razdoblja mogla zaustaviti proizvodnju. Međutim, situacija se počela mijenjati krajem 1950-ih godina kada se u proizvodnju uveo sustav za umjetno sušenje, što je osiguralo cjelogodišnju proizvodnju, neovisno o vremenskim uvjetima. Tvornica u Vösendorfu prva je prenamijenjena 1957. godine, a ostale u razdoblju koje je slijedilo.
Deset godina kasnije, 1955. godine, Wienerberger je postigao novi rekord u broju proizvedene opeke i rekordno visokim prihodima. Po prvi puta u povijesti proizvedeno je više od 199 milijuna cigli godišnje. Istovremeno je tvrtka nastavila s velikim ulaganjima te je u jednoj godini uložila 23,5 milijuna šilinga (nešto manje od 2 milijuna eura) s ciljem unapređenja poslovanja.
Naftna kriza 1970-ih godina snažno je pogodila građevinsku industriju. Kako je pristizalo manje narudžbi, brojne su tvrtke bile prisiljene smanjiti proizvodnju ili čak proglasiti bankrot. Shodno tome, počeo je proces konsolidacije u kojem su pojedinačna postrojenja Wienerbergera zatvorena, a struktura poduzeća je pojednostavljena. Međutim, kratko je trajao period takve organizacije te se početkom osamdesetih tvrtka počela oporavljati i ponovo je imala mogućnost ostvariti dobit, iako je i građevinska industrija i dalje prolazila kroz krizno razdoblje. Takvo stanje odgovaralo je Wienerbergeru jer je iskoristio svoju prednost u tom trenutku i kupio austrijska poduzeća koja su postala insolventna.
Budući da je tvornica u Göllerdorfu bila potpuno obnovljena i opremljena najmodernijom tehnologijom, sva postrojenja na lokaciji Wienerberg zatvorena su krajem 1980-ih. Tako su postrojenja u kojima je sve počelo, otišla u povijest.
Restrukturiranje tvrtke započelo je 1980-ih godina pod vodstvom novom člana uprave - Erharda Schaschla. Nakon naftne krize i posljedičnog pada gospodarske aktivnosti, mjere reorganizacije dovele su tvrtku na pravi put te je Wienerberger prestao biti lokalno i postao globalno poduzeće u industriji građevinskih materijala.
Jedan od glavnih koraka u tom procesu bila je promjena pristupa tvrtke s proizvodnog na tržišno orijentirano poslovanje. U isto vrijeme Wienerberger se usmjeravao na internacionalizaciju i širenje. Između 1986. i 1994. godine izgrađeno je ili kupljeno u prosjeku 10 novih proizvodnih pogona.
Godine 1986. Wienerberger je dobio ponudu za kupnju njemačkog Oltmanns Group, sa sjedištem u Oldenburgu. Navedena tvrtka bila je glavni proizvođač građevinskog materijala koja je uglavnom proizvodila cigle i cijevi u Njemačkoj i Francuskoj. Za Wienerberger je ova kupnja označila prvi korak u širenju izvan granica Austrije, ali i novo područje na kojem je tvrtka poslovala. Naime, kupnjom tvrtke Oltmanns Group, Wienerberger je u svoj portfelj dodao još jednu grupu proizvoda: plastične cijevi.
Krajem 1980-ih Wienerberger je upravljao s 40 tvornica u Europi, što ga je učinilo jednim od najvećih proizvođača građevinskog materijala. Nekoliko godina kasnije, godine 1988., tvrtka je preuzela "Salen Kunststoffwerk" i spojila ga s tvrtkom "Tekum" kako bi oformila PIPELIFE grupu.
Devedesetih godina prošlog stoljeća fokus tvrtke se pomaknuo s puke proizvodnje opeke i cijevi na sustavna rješenja: sustavi opeke i cijevi sastavljeni od komponenti koje se uklapaju zajedno kao Lego blokovi. Sa svojim sistemskim rješenjima, Wienerberger se počeo pozicionirati kao opskrbljivač koji svojim klijentima nudi sve od opeke do žbuke i alata za zidanje. To je olakšalo planiranje i podiglo kvalitetu na novu razinu.
Naš newsletter donosi najvažnije informacije iz Wienerberger svijeta. Jednostavno se prijavite kako bi dobivali informacije na Vaš e-mail.
Za sve informacije u vezi nabave i cijena Wienerberger proizvoda kontaktirajte naše regionalne voditelje prodaje.
U cilju optimalne podrške krajnjim kupcima, izvođačima, arhitektima te poslovnim partnerima na raspolaganju Vam je naš tehnički tim.